Razdražljivi ste, ljute vas promjene raspoloženja, debljate se, stalno osjećate umor i ne možete se koncentrirati? To bi moglo biti upozorenje na probleme s malom žlijezdom leptirastog oblika u vratu. Štitnjača može imati dramatičan utjecaj na brojne tjelesne funkcije. Ima prste u svemu – od raspoloženja do menstruacije i zdravlja kostiju, pa i probave. Posljednjih godina kao da sve više ljudi pati od bolesti štitnjače, na sve strane piše se i govori o njezinoj važnosti. Dostupne su različite informacije te može biti izazovno pronaći prave za sebe i kako se ponašati u skladu s radom svoje štitnjače.

Na ta i slična pitanja odgovore su nam dali liječnici, specijalist interne medicine Božidar Perić i specijalist nuklearne medicine Josip Staničić, piše tportal.hr.

Riječ je o relativno mladim liječnicima koji su se specijalizirali za sve prisutnije probleme vezane uz funkciju štitnjače, šećerne bolesti te ostale endokrinološke i metaboličke poremećaje, zbog čijih posljedica danas pati svaki drugi stanovnik razvijenog svijeta. Nakon više godina iskustva rada na Odsjeku za bolesti štitnjače Klinike za onkologiju i nuklearnu medicinu te Zavodu za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma ‘Mladen Sekso’ KBC-a Sestre milosrdnice (gdje i dalje predano rade) odlučili su otvoriti polikliniku. Na početku su nam ispričali kako su izabrali svoju profesiju.

‘Kad netko ima 18 godina, ne zna što bi izabrao i onda po nekim svojim afinitetima bira fakultet. Svakako tu odigra ulogu nekakav prestiž i onda krenete u to, a kad završite taj fakultet, vidite da to nema veze s onime što ste učili i da je život nešto posve drugo. (smijeh) Koliko god naše zdravstvo imalo problema, nesavršenosti, omogućuje razvoj dobrih liječnika, puno više nego u nekim drugim zemljama. Nismo ni svjesni toga koliko ovdje problema možemo riješiti’, tvrdi specijalist nuklearne medicine, dr. med. Josip Staničić.

‘Kod mene se želja javila u drugom razredu srednje škole i borio sam se sam sa sobom. Trebao sam odabrati i alternativu ako se ne uspijem upisati na medicinu, ali do dandanas nisam smislio što bih to drugo upisao. (smijeh) Naravno da su presudili ideali – pomaganje ljudima, društveni status, plemenit poziv za koji treba truda i vremena da biste postigli nešto. Jer to nije samo šest godina studija i formalno obrazovanje u vidu specijalizacije i međuedukacija, trebaju proći godine dok ne steknete ime i status te da vas pacijenti prepoznaju. To je mukotrpan put, kao i u svakoj profesiji’, ističe specijalist interne medicine, dr. med. Božidar Perić. On bi mladima svakako preporučio svoju granu medicine.

‘Kad mi u dežurstvu dođu studenti, ne sugeriram im u kojem smjeru da se odluče jer ima puno mogućnosti. Može se izabrati neki dio medicine koji više obiluje adrenalinom, a ima i mirnijih struka. Sve je stvar toga što vas više privlači pa pokušam studentima savjetovati da nađu nešto u čemu će se vidjeti za deset godina’, kaže dr. Perić.

Uz redovni rad u KBC-u Sestre milosrdnice, u ljeto 2017. osnovali su svoju polikliniku. ‘Bolnički smo liječnici, ali smo stekli i veliko kliničko iskustvo u relativno malo vremena, što je karakteristično za Hrvatsku, u kojoj vas jednostavno bace u žrvanj i – radi, udaraj u ambulanti. Iza obojice su deseci tisuća pacijenata i jednom od nas pala je na pamet ideja da to malo proširimo i da radimo slobodnije, da ne budemo isključivo u javnom sektoru, vezani uz bolnice, nego da radimo isti taj posao izvan tih sustava. Spletom okolnosti, upoznali smo se i otvorili polikliniku za internu medicinu. Kolega Perić je specijalist interne medicine te subspecijalist endokrinologije i dijabetologije dok sam ja specijalist nuklearne medicine koja se s kliničke strane vrlo specifično bavi bolestima štitnjače’, objasnio je dr. Staničić.

Uvijek ga je, kaže, fasciniralo to kad pacijenti dođu s potpuno urednim hormonima, savršenom funkcijom štitnjače, a osjećaju se loše. ‘Onda u većini slučajeva ispadne da kad se čovjek tako osjeća, a štitnjača mu je u redu, obično ima inzulinsku rezistenciju, znači poremećaj metabolizma ugljikohidrata, što je vrlo skrivena stvar’, upućuje nas i dodaje: ‘Recimo da nasumičnim odabirom uzmemo 100 ljudi, sasvim je moguće da bi prema modernim dijagnostičkim parametrima njih 50 imalo Hashimotov tireoiditis, a gotovo nitko ne bi imao poremećaj funkcije štitnjače. Znači, on sam nema simptoma, što je ljudima teško objasniti jer misle da im je Hashimoto glavni neprijatelj, pa dijelom moramo biti i psiholozi. To je nešto u čemu smo u našoj poliklinici napravili iskorak’, govori nam dr. Staničić.

Bolesti štitnjače i suvremeni način života

Ono što mnoge buni je i to kako se dvije grane medicine – nuklearna medicina i endokrinologija – bave štitnjačom. Endokrinologija je klinička struka koja obuhvaća poremećaje bolesti žlijezda s unutrašnjim izlučivanjem, a nuklearna medicina više je dijagnostička struka koja je iznikla iz radiologije te se nametnula kao ravnopravan faktor.

‘Uvidjeli smo da postoji velik broj ljudi koji imaju vrlo nespecifične simptome za koje struka vrlo često nije znala dati odgovore, pa su čak ljude slali psihijatrima. Ljudi su kronično umorni, debljaju se, mlade djevojke ne mogu zatrudnjeti, oscilira im raspoloženje. Došli smo do spoznaje da drugi poremećaj metabolizma ugljikohidrata koincidira s bolestima štitnjače i koji put je teško odrediti čemu više možemo pripisati određene tegobe. To nas je ponukalo da se profiliramo u toj sferi poremećaja organizma dominantno inzulinskom rezistencijom koja godinama i desetljećima prethodi šećernoj bolesti tipa 2. Danas nikad bolje što lijekovima, što inzulinima liječimo šećernu bolest, a s druge strane imamo sve više mlađih oboljelih. Danas je svaka treća osoba što pretila, što s prekomjernom težinom’, naglašava dr. Perić.

Bolesti štitnjače danas su jedan od najraširenijih javnozdravstvenih problema te pogađaju milijune ljudi širom svijeta

Kako se sve više govori o problemima sa štitnom žlijezdom, pitamo ih ima li to veze s današnjim načinom života.

‘Znate li zbog čega je prosječan stanovnik nekoliko kilograma teži nego prije 30 godina? Kad vam je prije zvonio telefon, trčalo se da dignete slušalicu. Nije bilo mobitela, WhatsAppa, Vibera, poruka. Da upalite televiziju, nekad je trebalo fizički ustati. To danas više ne radimo. Odrasli ljudi dobivaju na tjelesnoj težini na račun uvećavanja masnih stanica dok djeca imaju dva mehanizma kojim se debljaju: uvećavanjem i umnožavanjem masnih stanica, zbog čega je problem pretilosti kod djece teže rješiv i ostavlja potencijalno dugotrajne posljedice na zdravstveno stanje’, pojašnjava dr. Perić.

‘Ljudsko tijelo je čudo i napravljeno je tako da se prilagodi situaciji – bilo da je ta situacija glad, obilje, da ležiš ili bildaš. Arnold Schwarzenegger je jednom rekao da je njegov trik u body buildingu bio – šokirati mišiće. Lako ih je šokirati kad nisi radio ništa i samo odjednom ideš hodati. Kad ih šokiraš i oštetiš na neki način u naporu, oni rastu. S druge strane smo napravljeni tako da smo sposobni dugo gladovati. Čemu bi inače služio taj ekstremno kompleksan mehanizam nego da se preživi ako treba i do tri mjeseca bez hrane? Danas živimo u vremenu u kojem u najvećem dijelu svijeta gotovo nema gladi, a prije 50 godina bili smo ‘jako pametni’ i zaključili da meso i jaja imaju kolesterol, da se to ne smije jesti jer je loše i onda smo u prehranu ubacili žitarice koje danas imaju do pet puta viši glikemijski indeks nego u prošlosti. Recimo, današnji kruh po jednoj kriški sadrži ekvivalent četiri žlice šećera’, kaže dr. Staničić.

Do jučer smo, slažu se obojica, ‘sotonizirali’ kolesterol, sastavni dio svake membrane, svake naše stanice, što znači da je bitan u našim životima. ‘Ugljikohidrati nam trebaju, ali nažalost je danas život takav da nam je hrana dostupnija nego ikad. Svi smo različiti i nekome je glavni problem debljanje, netko ima poremećaj spolnih hormona ili ima autoimunu bolest štitnjače. Ono što kažem svojim pacijentima – nijedan simptom inzulinske rezistencije neće nikoga ubiti. Često se iz neprepoznate inzulinske rezistencije generiraju panični napadaji koji su danas sve zastupljeniji i sve više susrećemo sveopći osjećaj straha zbog toga što se neki sportaš odjednom srušio na terenu i umro’, rekao je dr. Perić, a njegov kolega nam otkriva koji znakovi poručuju da štitnjača ne radi kako treba.

Štitnjača je mali organ koji se petlja u sve

‘Glavni razlog postojanja štitnjače njezini su hormoni. Oni su najmoćniji regulatori metabolizma. Ako su hormoni uredni, super, ali ako su poremećeni, tu nema normalne funkcije i onda se osoba ne može baviti sportom jer je metabolizam toliko poremećen kad imate višak hormona štitnjače da vam lupa srce. Drugo, tresete se cijeli, mišići doslovno imaju tremor. Treće, ono što vam višak hormona napravi ubrzana je probava, uzrokujući proljeve. Ljudi ekstremno gube na kilaži. Povećana razina hormona štitnjače ubrzava metabolizam. S druge strane paradoksalno je to da ljudi osjećaju stravičan umor jer u tom hipermetabolizmu najvjerojatnije potroše rezerve glikogena koje imamo u mišićima. Kod hipotireoze je problem još jednostavniji. Metabolički padate, usporava se metabolizam gotovo svih organa i organskih sustava u organizmu, odnosno pada koncentracija, osjećate umor, bubrezi slabije rade, počinje se zadržavati voda u ekstremitetima, pospani ste. U stara vremena, prije nego smo imali lako dostupne laboratorije, liječnike, terapije, to su bili čak i smrtonosni problemi. Kod hipertireoze su se događale tireotoksične krize, koje su mogle dovesti i do kome, pa i smrti, jer u slučaju kada je u krvi prisutna 10 ili 20 puta viša koncentracija od normalne, jasno je do koje se razine može poremetiti metabolizam. Kod izrazite hipotireoze problem je dolazio do slične razine, tj. gotovo do potpunog zaustavljanja metaboličkih aktivnosti u organizmu, što je vodilo u miksedemsku komu, pa i smrt. U današnje vrijeme se, na sreću, kao posljedica lako i brzo dostupnih dijagnostičkih i terapijskih postupaka više ne moramo suočavati s takvim situacijama. Uz pravovremeno liječenje sve se patologije štitnjače mogu liječiti i izliječiti’, uvjerava nas dr. Staničić.

Dr. Perić nam kratko objašnjava da je štitnjača mali organ koji se petlja u sve. ‘Hrvatsko zdravstvo je danas u problematici štitnjače među najnaprednijima u svijetu. Recimo, naše zdravstvo u sustavu ima dvije provjere kod rođene djece – fenilketonuriju i konatalnu hipotireozu. S time ne samo da se možemo mjeriti u svijetu, nego smatram da smo među najboljima! Na sreću smo prije 70 godina uvođenjem obaveznog jodiranja soli iskorijenili endemski kretenizam koji je dugo bio izražen javnozdravstveni problem. U današnje vrijeme hormoni štitnjače imaju izuzetno važnu funkciju u razvoju djeteta dok se ne rodi, pa čak i prvih nekoliko godina rasta. Dokazalo se da djeca koja su rođena u uvjetima granične hipotireoze imaju slabiji rast, razvoj inteligencije i neurokognitivnih sposobnosti’, naglašava dr. Perić.

Češće obolijevaju žene

Često se može čuti kako je nuklearni incident u Černobilu 1986. uzrokovao porast karcinoma štitnjače. Zamolili smo ih da nam kažu koliko ima istine u tome.

‘Potpuno je logično razmišljanje u tom smjeru, ali mi nismo imali povećan broj karcinoma vezan uz Černobil. Zadnjih pet desetljeća imamo porast karcinoma i sve više ih se otkriva. Danas otkrijemo otprilike 700 novih bolesnika s karcinomom štitnjače svake godine, a prije 50-ak godina otkrivali smo ih možda 150, 200. Ono što se primijetilo, prema našim podacima iz bolnice koje smo detaljno vodili, ne samo da otkrivamo više karcinoma, nego se oni i drugačije prezentiraju. To nisu više veliki tumori koje biste vidjeli golim okom ili napipali rukom. Od uvođenja ultrazvuka u dijagnostiku bolesti štitnjače otkrivamo i manje karcinome koji bi ostalim metodama ostali skriveni. Možda smo čak i pretjerali u tome, ali bogu hvala, karcinom štitnjače od svih malignih bolesti ima jednu od najboljih prognoza i gotovo da na prste jedne ruke u svojoj kliničkoj praksi mogu nabrojati pacijente koje nismo uspjeli u potpunosti izliječiti. Danas nemamo velikih problema u liječenju karcinoma štitnjače jer u Hrvatskoj imamo uistinu vrhunske kirurge koji iznimno kvalitetno operiraju štitnjaču, gotovo da možemo reći ‘zatvorenih očiju’. Inače, operacija štitnjače je prije 60 ili 70 godina bila vrlo teška jer je riječ o ekstremno prokrvljenom organu. Prokrvljenost štitnjače po gramu tkiva gotovo je na razini mozga ili bubrega’, kaže dr. Staničić.

Od bolesti štitnjače, saznajemo, drastično obolijevaju žene i to iznad 50 godina. Zastupljenost poremećaja funkcije štitnjače i općenito bolesti štitnjače zastupljenija je kod žena. Kroz praksu i usavršavanje stalno otkrivaju nove stvari i nemaju, priznaju, ni izbliza odgovore na sva pitanja, ali se trude riješiti ljudima probleme da ne moraju ići kod 10 specijalista. Jer štitnjačom se bavi više specijalista: nuklearci, endokrinolozi, opći internisti, citolozi, otorinolaringolozi i patolozi.

Ne zna se je li stres zaslužan za ‘aktivaciju’ štitnjače

Uvriježeno je mišljenje da je stres taj koji aktivira bolesti štitnjače. Liječnici nam govore da se ne zna je li točno tako. ‘Je li to pitanje inzulinske rezistencije, genetike, joda… može biti svašta. Ono što svakom pacijentu govorim je da ‘nemam pojma’ jer uzroka nema’, iskren je dr. Perić i dodaje da se može krenuti od nekih pretpostavki.

‘Jednim dijelom na to utječe genetika, jednim dijelom utječu i okolišni čimbenici: u kakvoj smo okolini rasli, koliko je ona zagađena. Akutni stres je evolucijska stečevina koja nam pomaže da pobjegnemo ili se suočimo sa situacijama neposredne opasnosti od pećinskih vremena. Znači, akutni stres aktivira naše endokrine žlijezde da smo u stanju opstati kao vrsta, inače bismo izumrli kao dinosauri. S druge strane, kronični stres je sve veći endokrini problem jer svi reagiramo različito. Netko naprosto ima slabiju kariku – srce, a nekome je to štitnjača. Prije tri, četiri godine nisam znao o inzulinskoj rezistenciji toliko toga koliko znam danas. Medicina strašno brzo napreduje’, kaže dr. Perić.

Na kraju razgovora priznaju nam kako je svaka kriza nova prilika te da im telefoni tijekom karantene nisu prestajali zvoniti. Razvijali su online konzultacije te su im ljudi slali nalaze i obavljali su telefonske preglede, što su prepoznali kao nove, uspješne načine konzultacija. Pitamo ih misle li da su kao liječnici s puno obaveza propustili nešto u privatnom životu. ‘Puno toga’, kaže uz uzdah dr. Perić. ‘Iz struke sam koja ne dežura toliko, ali svako popodne radim, znači obavljam dva posla umjesto da se igram s djecom’, smije se dr. Staničić. Za kraj su nam otkrili koje su im najveće koristi od toga što su liječnici.

‘Osim društvenog statusa, tu je puno zadovoljstva zbog dobro odrađenog posla jer kad podvučete crtu, vidite da ste puno napravili i da nas zaista ne drži ljubav prema struci, a to govorim u ime obojice, davno bismo se maknuli odavde. Ovoliku količinu posla da radim, a da to zbilja ne volim… odustao bih još kao student. Ima tu puno lijepih stvari, ali i frustracija, s kojima se s godinama naučite nositi’, napominje dr. Perić.

 

Preneseno s tpotrtal.hr.

Facebook komentari